Obilježavanjem Dana materinskog jezika počinje i mjesec hrvatskoga jezika. Mjesec hrvatskoga jezika završava 17. ožujka, kada je objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.

Važno je istaknuti kako nas poznavanje materinskog jezika i nacionalne povijesti čini odgovornim građanima, domoljubima, koji prihvaćaju različitosti, učeći druge jezike, ali njegujući svoj, materinjski.

Latinska izreka kaže da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika govori.

Ipak, učenje svoga jezika ili bilo kojeg drugog, mnogima se čini teškim, pa smo skloni odustajanju ili zapomaganju kako je sve to previše, nepotrebno i kako mi sve to znamo i bez učenja (čuli smo to negdje, pročitali na internetu, naučili engleski jezik igrajući igrice, slušajući glazbu na YouTubeu…).

“To se tako čini zato što se svaki standarni jezik, pa tako i hrvatski, mora učiti, a kod nas se, sve što se mora učiti, proglašava teškim.  

Što činimo s onim što smatramo teškim? Što prije guramo pod tepih kao da će problem i nejsnoće nestati.” (Iz knjige Nives Opačić “Reci mi kratko i jasno, Hrvatski za normalne ljude”, Zagreb, 2009.)

Dan materinskoga jezika na hrvatskom smo jeziku obilježili u 5. i 7. razredu, provjeravajući svoje znanje kvizovima: Književnost (pisci i djela hrvatske književnosti); Književnotorijski pojmovi; Pravopis i gramatika (nije-nego); Usmeno izražavanje (motivom do priče).